Opera je postala dominantno vizualan fenomen

Kristinu Kolar poznajem još iz školskih klupa riječke „muzičke“, kako smo je tada nazivali. Odmah pri upisu na fakultet putovi su nam se razišli i s vremenom naš je odnos, pored prijateljskog, postao odnos pojedinca iz publike i umjetnika na sceni te profesionalni kolegijalni, kad sam ja bio član riječkoga opernog orkestra, a Kristina u ulozi etiopske princeze Aide. Iskoristivši tu familijarnost, pozvao sam Kristinu Kolar da čitateljima Vijenca kaže nešto o sebi s pogledom na svoju 25-godišnju karijeru, u jeku premijere Puccinijeve opere Turandot u tršćanskom Teatru Verdi, gdje po drugi put pjeva naslovnu ulogu, te Tosce na ovogodišnjem Splitskom ljetu.

Snimio Robert Kolar

Još iz školskih dana pamtim tvoj mezzosopran altovske topline. Nakon povratka iz inozemstva s poslijediplomskog studija tvoje ime vidim uz Toscu, Aidu, Normu… Kakav je bio put  do te „transformacije“?

Kad sam konkurirala za upis na Muzičku akademiju u Zagrebu, već sam bila zaposlena u zboru riječkoga HNK-a. Tako uvjerena u svoj glasovni raspon, počela sam raditi s profesoricom Talajić, no prilike mi nisu dopuštale da putujem više puta tjedno iz Rijeke, kako je ona zahtijevala. Tako sam prešla na riječki odsjek u klasu profesorice Žabčić Hesky. Ona je zagovarala „germansku“ školu i pomogla mi je da se moj glas, koji je tada bio pun zraka, fokusira i dobije špic.

Početak poimanja moga glasa kao sopranskoga dogodio se s anegdotom. Bilo je to 2012. u zagrebačkom HNK-u, gdje je seminar iz tehnike i estetike belcanta držao vokalni pedagog Paolo de Napoli. Jedna pjevačica otkazala je termin i moja prijateljica Vedrana Šimić odmah mi je dojavila da profesor ima slobodna dva sata. Došla sam sa svojim mezzosopranskim arijama i počela pjevati. Slušao me sa zanimanjem, ali nije mnogo komentirao. Potom je predložio da otpjevam neke sopranske arije. Ponadala sam se da ću se izvući, no Vedrana se odmah pojavila s brdom nota. Kad sam zapjevala ariju Mimi iz La Bohème, tadašnji direktor opere Branko Mihanović odmah me pozvao u ured i predložio mi Aidu. De Napoli mi je objasnio da mogu slobodno ostati u trenutnom fahu i da je moja karijera u njemu predvidiva. Tog ljeta pripremala sam Amneris i Aidu kao drugu opciju. Na prvim probama s maestrom Allemandijem došla sam kao Aida i moram reći da je u početku bilo vrlo traumatično, s obzirom da sam se odjednom našla u fahu u kojem nisam imala iskustva i što je kritika i struka bila javno vrlo skeptična prema svemu tome. Danonoćno sam se pripremala, a do konferencije za novinstvo nisam znala da sam odabrana za prvu podjelu.

Bila je to najbolja odluka u mom životu. Ta Aida otvorila mi je mnoga europska kazališta i turneju po Japanu, a ostalo je povijest.

Izašla si iz zone komfora.

Tako je. Javio se tada u meni pozitivni prkos koji nosim i danas. On se temelji na realnoj percepciji onoga što mogu. To me hrani i gura dalje.

Jesi li radila još s nekim pedagogom nakon toga?

Nisam više posezala za savjetima osim onoga kojeg, na sreću, imam u kući. Moj suprug Robert odličan je pedagog i njemu vjerujem. To što smo oboje pjevači u našem slučaju samo je pozitivno.

Nije problem kada se u jednom domaćinstvu nalaze dva umjetnička ega?

Čovjek se mora znati povući. Biti ponizan ponekad i naučiti sačekati s vlastitim odgovorom. Ne smeta mi da me netko ispravi. Spremna sam uvijek učiti i kritiku ne shvaćati osobno.

Tražiš li uloge ili one nađu tebe?

Sve su uloge dosad našle mene. Šesnaest godina bila sam mezzo i kad je nastupilo prijelazno razdoblje, razni ljudi predlagali su mi uloge iz obaju fahova. Prihvaćajući ih tražila sam se. Tako sam u Ljubljani pjevala Abigaille, a potom mi je bila ponuđena Lady Macbeth. Mislim da u realnosti nisam u poziciji nešto zahtijevati, ali uloge pažljivo biram. Srećom imam dobra agenta koji razumije mene i moj status ovdje u Hrvatskoj. Iako sam kod nas pjevala velike naslovne uloge, mi kao država nismo dovoljno relevantni u svijetu i moj agent, potpuno svjestan toga, uvijek nađe dobru audiciju u inozemstvu za mene.

Je li Hrvatska dovoljna za jednog pjevača?

Može biti dovoljna ako ne zahtijevaš od sebe više od toga. Može se zaraditi plaća u jednoj od kazališnih kuća i živjeti jednostavan život. Mene to ne zadovoljava.

Aida i Turandot od tebe zahtijevaju više.

Tako je! One me vode izvan naše lijepe zemlje. A ni ja sama ne mogu biti na miru. Iako biram količinu angažmana, u jednoj godini izbivam minimalno četiri mjeseca. Sve to ponekad teško pada mojoj obitelji. S druge strane bila bih jako nesretna da se ne mogu ostvariti u onome što me ispunjava. Mislim da je u ovim situacijama ženama teže nego muškarcima. Majka sam dviju kćeri, a nikakav dar s putovanja ne može nadomjestiti prisutnost roditelja. Robert i ja se nadopunjujemo i osjećam ponos i silnu potporu svoje obitelji. Život se nekako događa u balansu između svega toga.

Na ovogodišnjem Splitskom ljetu pjevaš već svoju petu produkciju Tosce. Po čemu je ovogodišnja posebna?

Bila je jako lijepa, jedna od dražih. Redateljev je minimalistički pristup istaknuo arhitekturu Peristila, što je sve zajedno odavalo filmski dojam. Drago mi je što je podjela bila sto posto domaća i posebno me veselilo što sam s istim kolegama debitirala u Tosci prije devet godina u Zagrebu!

Tvoj se repertoar rotira između lirskih, spinto i dramatskih uloga. Kako se snalaziš u tehničkom, psihološkom i na kraju izvedbenom smislu pred tim različitim izazovima?

Verdi i Puccini moji su skladatelji. Jednostavno odgovaraju mom glasu. No, poučena iskustvom, uvijek pazim da ne miješam različite fahove. Ako moram pjevati Verdijev Requiem koji zahtijeva fina pianississima u visinama, onda ne skačem drugi dan u ulogu Lady Macbeth. Vjerojatno zato moj glas, unatoč 27 godina pozornice, još ima fleksibilnost i pouzdanost ključnu za uvjerljiv nastup. Tijelo se mora odmoriti između uloga.

Kad sam počela raditi na Tosci, osjetila sam da, pored tehničkog momenta, njezin lik jako odgovara mom karakteru. Ona je jednostavna mlada osoba, umjetnica koja se našla u situaciji koja ju prisiljava na najradikalnije poteze. Emocionalno sam se povezala s njom.

Što se tiče onog izvedbenog, današnje prilike postavljaju velike zahtjeve pred pjevača. Instrumenti su danas jako glasni i često se moramo nadglašavati s orkestrom. Tu su još i primjeri potpuno nerealnih studijski obrađenih snimki koje potpiruju još jednu vrstu očekivanja od publike. Sve se to onda u praksi kombinira sa scenskim i dramaturškim konceptima koji su često potpuno oprečni samu fizičkom momentu pjevača na sceni. Čeznem za vremenima kad je pjevač mogao uz prirodne kretnje i primjerenom scenskom mimikom otpjevati svoju ariju. Često i vizije redatelja danas prelaze granice i tu dirigent postaje sporedan, a mi smo pjevači suočeni sa situacijom „uzmi ili ostavi“.

Kako gledaš na taj moderni fenomen sraza dvaju ega, onog dirigenta i redatelja, u produkciji jedne opere?

Nemoguće je zadovoljiti svačije potrebe. Idealno je kad imaš iskusna opernog redatelja i dirigenta koji se znanjem i iskustvom međusobno nadopunjavaju idejama i rješenjima koja nama umjetnicima pomažu u stvaranju uvjerljivih i neposrednih likova.

No nitko ne može ukrasti tvoj moment, odnosno imaš ariju koju svi čekaju?

Istina, no može te dobro izmoriti prije nje. Srećom, u dobroj formi sam! (smijeh). Skeptična sam prema „modernim“ režijama gdje se koriste površne metafore samo u svrhu šokiranja publike i gdje redatelj mora na konferenciji za novinstvo objašnjavati koja je poruka njegove „kreacije“. Režija mora biti sugestivna da se publika može koncentrirati na radnju i glazbu. 

Postoji li u Hrvatskoj publika za Wagnera?

U Rijeci svakako nije brojna. Ovdje dominira talijanski krug opere. No i kad bi se ukus publike namjerno htio mijenjati, to bi zahtijevalo mnogo novca kojeg kod nas jednostavno nema. Opera je jako skupa, a Wagner je daleko iznad naših realnih mogućnosti ako se gleda sveobuhvatno od mnoštva sudionika koji su potrebni za izvedbu i ostalih tehničkih zahtjeva.

Jesi li zadovoljna situacijom u kulturi Rijeke?

Nisam.

Kultura je kod nas (su)financirana isključivo javnim novcem. Može li se uopće tržište kulture u nas liberalizirati ili barem demokratizirati?

Jako teško. Idealna je kombinacija javnog i privatnog novca. U nekim zemljama Zapada, gdje je kultura čisti biznis, umjetnici postaju potrošna roba agentura ili raznih drugih interesnih skupina koje zapravo dirigiraju i nažalost kreiraju kulturnu politiku određene države. Opera je danas, poput cijelog svijeta, postala dominanto vizualan fenomen, tako da pojam stas i glas postaje minimum, a ne optimum, što diskriminira mnoge predivne umjetnike koji nisu dovoljno „atraktivni“ ili se ne priklanjaju određenim lobijima.

Za izvedbu Hrvatskog glagoljaškog rekvijema Igora Kuljerića 2020, s orkestrom Münchenskog radija i zborom Bavarskog radija, pod ravnanjem Ivana Repušića, bila si nominirana za najprestižniju njemačku nagradu iz područja glazbene produkcije Opus Klassik. Iza tebe su Nagrada hrvatskog glumišta, Milka Trnina, Marijana Radev i imaš status nacionalne prvakinje. Je li ti sve to važno?

Kad sam ušla u konkurenciju s veličinama poput Eline Garanča, Fatme Said ili Nine Stemme, nisam mogla vjerovati da se to događa. Opus Klassik zaista je relevantna stvar u svijetu glazbene produkcije i potvrda da sam kao umjetnica prepoznata na europskoj razini. Nagrade i priznanja uvijek me vesele i daju poticaj za rad i napredak.